Pismo anarhiste Nikosa Maziotisa, pripadnika urbano-gerilske grupe
Revolucionarna borba, koga grčka država trenutno drži zarobljenog,
sudeći mu zbog aktivnosti RB.
Sirizina vlada je u stanju raspada. Grčki izostanak vraćanja tranše duga
i njen izlazak iz Evrozone, po izboru poverilaca, proces je koji je
počeo 2010. godine i trenutno označava početak kraja Sirizine vlade.
Implementacija memoranduma iz 2010. je bila jedna faza u procesu
postepenog bankrota koji je nadnacionalna ekonomska elita izabrala kako
bi osigurala održivost evra i odsekla jednu članicu, koja je zbog
dužničke krize postala gangrenozna, i koja se stoga mora odstraniti. U
suštini, bankrot Grčke je oduvek, od strane nadnacionalne ekonomske
elite, bio posmatran kao preduslov za njen spas, čak i bez kršenja
obaveza države prema poveriocima, nešto što je osigurano ulaskom države u
nadležnost MMF-a, ECB-a i Evropske komisije. Od 2009. Grčka je već bila
bankrotirana država i to je nešto što je bilo poznato i tadašnjoj vladi
Jorgosa Papandreua, kao i Evropskoj uniji. Nadnacionalna ekonomska
elita je od 2010. upražnjavala taktiku postepenog bankrota Grčke kako
bi sačuvala interese poverilaca, tadašnjih vlasnika grčkih obveznica,
francuskih, nemačkih, britanskih i američkih banaka.
Prvi cilj memoranduma je bio da spreči jednostranu suspenziju isplata
duga od strane dužnika. Na toj osnovi, sva sredstva u vlasništvu grčke
države su zamrznuta kako bi se osigurala isplata duga.
Osim toga, dug je prešao iz grčkog u anglo-saksonski zakon, sprečavajući
konverziju duga iz evra u bilo koju drugu manje vrednu nacionalnu
valutu. Grčka država je suverenosti svojih sredstava, čije je
upravljanje prebačeno pod jurisdikciju poverilaca. Odobravanjem
prethodnog zajma od 110 milijardi evra i menjanjem starog duga novim,
drugi cilj memoranduma je postao isplata tadašnjim vlasnicima grčkih
obveznica i transfer duga na međunarodne organizacije, MMF, ECB i države
članice Evropske unije. Sa ovim procesom produžavanja grčke krize,
vlasnici grčkih obveznica koji su u pogledu investicionih vrednosti
imali u svom posedu beskorisne obveznice, uspeli da ih se otarase sa
najmanjim mogućim gubitkom.
Ovaj proces je nastavljen restruktuiranjem duga investiranjem privatnog
sektora, koje se desilo u martu 2012. godine. U njemu su veliki
pobednici bile strane banke, dok su veliki gubitnici bile grčke banke,
grčki fondovi socijalnog osiguranja i mali akcionari.
Paralelno sa ovim, nadnacionalna ekonomska i politička elita su
pretvorile zemlju u ruševine i koristeći dilemu „mere štednje ili
bankrot i katastrofa“ tokom pet godina su lansirale politiku socijalnog
genocida i eutanazije delova populacije, dovodeći do smrti i siromaštva,
gladi i bede.
Konačni cilj poverilaca je da stvore dvodelnu Evropsku uniju, sa moćnim
državama sa jedne i slabim, dužničkim državama sa druge strane.
Kao što smo pisali, kao zarobljeni pripadnici Revolucionarne borbe u
decembru 2010. u našem tekstu „Hajde da u Grčkoj napravimo početak
globalne socijalne revolucije“: „Naš izlazak iz EMU-a (Ekonomska i
monetarna unija EU) se podrazumeva kako bi se osigurao opstanak evra.
Međutim, kako se kriza produbljuje, jedna evropska zemlja za drugom će u
skoroj budućnosti doživeti finansijski kolaps, neće samo EMU biti teško
da opstane, već i samoj Evropskoj uniji. Najoptimističniji scenario za
budućnost Unije je stvaranje formacije koju će voditi velike, bogate
države dok će bankrotirane, siromašne države evropske periferije biti
pretvorene u protektorate koji će svoju ekonomsku i političku
nezavisnost u potpunosti prepustiti vodećim evropskim silama. Ovo
rešenje se promoviše u Evropskoj uniji kroz stvaranje mehanizma
kontrolisanog bankrota.“
Gotovo pet godina kasnije ovaj proces se uobličava kroz nemogućnost
Grčke da vrati kredite i njenim izlaskom iz EMU-a. Kroz proces
kontrolisanog bankrota Grčka je postala prva država koja je inaugurisala
početak dvoslojne Evropske unije. Sve grčke vlade, od 2010. do danas,
savesno su služile sprovođenju ovog procesa.
Sirizina vlada se urušava mnogo brže nego njene prethodnice, vlade
Samarasa i Papandreua. Uprkos činjenici da su se za samo pet meseci
odrekli plana zbog kog su izabrani, činjenici da su prihvatili otplatu
duga i potpisali produženje postojećeg memoranduma, uprkos tome što su
pogazili mnoge od svojih „crvenih linija“ u pregovorima u cilju
potpisivanja novog sporazuma sa poveriocima — sporazuma za koji su i
sami priznali da je mnogo oštriji nego mere koje je predložio (bivši
ministar finansija) Harduvelis — poverioci su ipak odlučili da Grčka
bankrotira i izađe iz EMU-a, naravno sa netaknutim dužničkim obavezama.
Za pet meseci vlasti, Siriza je pokazala koliko je njihov program
nesprovodiv, koliko su njihove kejnzijanske reforme neprimenjive u
uslovima globalizovanog neoliberalnog okruženja u okviru Evropske unije,
koliko je protivrečno bilo prihvatiti otplatu duga i u isto vreme
povećavati minimalnu platu, pristati na privatizacije i zahtevati da
država bude zastupljena u privatizovanim preduzećima, tražiti
finansiranje od poverilaca i u isto vreme odbijati primenu uslova
sporazuma o kreditu na čiji produžetak su sami pristali 20. februara
2015, ulaziti u teške pregovore i u isto vreme prelaziti preko „crvenih
linija“, pristajući na mere iz memoranduma i indirektno, preko novih
poreza i povećanja PDV-a, na dalja smanjenja prihoda ljudi i povećanje
otpuštanja i nezaposlenosti; mislili su da ucenjuju poverioce pretnjom
da neće plaćati rate duga, a 20. februara su pristali da potpišu da neće
biti jednostranog otkaza plaćanja i da će sredstva u vlasništvu grčke
države biti zamrznuta i prodata u slučaju neplaćanja.
Jasno je da su poverioci sve vreme smatrali da je Sirizina vlada
nepouzdan partner i administrator grčke krize. Petojulski referendum o
kom je vlada odlučila, o prihvatanju ili odbijanju predloga poverilaca,
je ništa drugo nego medijski menadžment njenog političkog brodoloma,
praćen teorijama zavere i sumnjama u politički puč i „novu julianu“
(misli se na događaje od jula 1965) usmerenu na njeno svrgavanje.
Ali, u stvarnosti, Sirizina vlada pada pod težinom sopstvenih
protivrečnosti i sopstvenih ćorsokaka. Referendum nema nikakvog
materijalnog značaja jer pet dana pre glasanja, 30. juna, program
štednje ističe i zemlja ulazi u stanje nelikvidnosti, tako da neće biti
nikakvih novih pregovora ili predloga za sporazum sa poveriocima. Pored
toga, ishod referenduma, kakav god da bude, neće imati nikakvog uticaja
na bankrot zemlje i njen izlazak iz EMU — obe stvari su neizbežne — niti
će sprečiti konačni kolaps vlade.
U slučaju da na referendumu pobedi opcija „DA“, pad vlade će biti mnogo
brži, imajući u vidu da je pitanje formulisano u korist negativnog
odgovora.
Ukoliko većina koja će učestvovati na referendumu izabere „NE“, moguće
je da će vlada dobiti malo vremena, ali ona je potpuno nesposobna i
nepripremljena da se izbori sa posledicama bankrota i izlaskom iz EMU,
tako da će pre ili kasnije uslediti pad.
Nevezano za ishod, referendum je varljiv, jer ono što je zapravo u
pitanju je dilema evro ili drahma, i niti jedna opcija ne obezbeđuje
rešenje za probleme naroda.
Kao što smo rekli kao Revolucionarna borba, izlazak Grčke iz EMU, i
usvajanje drahme u okvirima Evropske unije, ostavlja problem duga
netaknut, i ne poništava obaveze iz memoranduma. Pošto uslovi
memoranduma zabranjuju konverziju duga iz evra u bilo koju drugu
potcenjenu nacionalnu valutu, uvođenje drahme ne samo da ne bi smanjilo
dug, već bi ga povećalo.
Takođe, uvođenje potcenjene drahme bi vodilo u dalju smanjenje kupovne
moći radnika, a time i do pada životnog standarda, što bi dalje povećalo
bedu i siromaštvo. Dakle, samo pitanje valute ne rešava problem. Oni
koji misle da je izlazak iz EMU u okvirima Evropske unije radikalno
rešenje, užasno greše. Trenutno, grčki izlazak iz Evrozone traži sami
poverioci, želeći da zemlju pretvore u protektorat u okviru EU, kako bi
se mogla lakše rasprodati i tako isplatila dugove.
Jedino akcijama odozdo, jedino akcija revolucionarnog pokreta koja će
zbaciti kapital i državu, će obrisati dug, iščupati zemlju iz EU, NATO i
tržišne ekonomije, i dati radikalno rešenje. Reorganizaciju društva na
temeljima slobodarskog komunizma, zasnovanog na konfederaciji zajednica,
radničkih saveta i narodnih skupština. Upravo sada, politički bankrot
Sirize, finansijski bankrot države i izlazak iz EMU — sa posledicama
koje su nepoznate čak i samim kreditorima — otvoriće niz mogućnosti za
revolucionarne snage, unapređujući izglede za preokret.
Apstencija na referendumu!
Ne dilemi između evra i drahme!
Jedino rešenje je socijalna revolucija i naroužani narod!
Nikos Maziotis
Zatvor Koridalos, 28. jun 2015.
Preuzeto sa:
www.inicijativa.org