Stoga, otpočeli smo štrajk glađu,
ne kako bi izabrali apstraktni ideal emotivne bede i ciljali na potvrdu bankrota,
već da bi zahtevali ono što ne može biti ograničeno idejom o humanosti, da
budemo uzeti u obzir; naravno, pričam o emocionalnim vezama koje nemaju
političku pozadinu. Međutim, nije najznačajnije ono što neko kaže ili formuliše
svojim rečima, već iskrenost koja ide uz to, odnosno pouzdanost onoga šta se izražava.
Iz zatvora, gledajući vaše drugove kako flertuju sa smrću i dok za vas iscrpljene,
ne postoji jasna granica između sna i jave. Kroz ovaj ples sa smću gubi se
zdrav razum, dobija se na besu, a tvrdoglavost dokazuje neumornost. Sa
dostojanstvom kao vodičem i doslednošću kao saputnikom, nastavljaš borbu sa
njih, za sebe, za dvoje ljudi koji trpe posledice tuđih izbora.
Prema tome, nakon 32 dana ja
okončavam štrajk glađu jer je majka drugova, kao i devojka jednog od njih,
oslobođena. Dali smo ovoj bici dragocenu snagu različitim vidovima
solidarnosti, krojenu van zatvorskih zidina. Vatreni pogledi ljudi koji su
shvatili neophodnost akcije, koje je postojala i koja se nastavlja borbom
zatvorenika – prosto greje srce. Ova pobeda je naša koliko i vaša.
SNAGA I SOLIDARNOST SVIM
ŠTRAJKAČIMA GLAĐU KOJI NEZADRŽIVO
NASTAVLJAJU SVE DO ZADOVOLJENJA USLOVA
POD CRNOM OŠTRICOM SMRTI ĆEMO
OSVOJITI ŽIVOT... SMEJUĆI SE.
NI KORAKA NAZAD PRED PROTIVNIIMA
SLOBODE
SVE SE NASTAVLJA...
Aggeliki Spyropoulou
4.4.2015.
Ženski zatvor u Koridalosu
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.