четвртак, 13. фебруар 2014.

Završna reč anarhistkinje Aleksandre Duhanjine

Završna reč anarhistkinje Aleksandre Duhanjine (Naumov), optužene za nasilje nad policijom tokom protestnog skupa na trg Bolotnaja u Moskvi 6.maja 2012.
(Moskovski gradski sud, 5.februar 2014.)
”U početku sam mislila da je ceo ovaj slučaj neka luda greška i besmislica. Ali sada, nakon slušanja govora tužilaca i nakon saznanja kakve su zatvorske uslove zahtevali za sve nas, shvatila sam da nam se svete. Svete se jer smo bili tamo i videli kako se zapravo sve dešavalo. Ko je isprovocirao nerede, kako su ljudi bili prebijani, neopravdanu upotrebu sile. Svete nam se, jer nismo popustili i nismo priznali nepostojeću krivicu. Ni tokom istrage, ni tokom suđenja. Svete se i zato što im nisam pomogla sa njihovim lažima i odbila sam da odgovaram na njihove pitanja.

Mora biti da je neka teška stvar za koju sam kriva i to zaslužuje kaznu od šest godina u krivičnom zatvoru. Nije bilo nikog drugog zaslužnog za takvu kaznu, samo smo mi ostali: oni se boje pravih kriminalaca, stranci koji su im stojali na putu su bili zatvoreni, a svoje ne diraju. Na vama je, časni Sude, da odlučite kako da im pomognete da budu još srećniji na račun naših sudbina, kako da dobiju nove zadatke, činove i nagrade.

Ali, posle svega, zašto šest godina? Šta je “najmanje osam ciljanih bacanja” koje sam napravila? Odakle su se stvorila? Koga sam ciljala i koga sam pogodila? Osam različitih policajaca? Ili osam puta dva policajca za koje se teretim da sam napala? Ako je tako, koliko puta, i koje od njih? Gde su odgovori na sva ta pitanja?
Prvo se moraju skupiti detaljni opisi i dokazi, a tek potom zatvarati – ipak je to šest godina života, nije šala. Ali sada čak i ne izgleda kao laž, to je lažljiva demagogija bez činjenica, i igranje sa ljudskim životima. Šta da su imali 188 videa, ne osam, da li bi onda rekli da sam napravila 188 ciljanih bacanja?

Dva OMON policajca za razbijanje demonstracija koje sam izložila nasilju, videli ste ih. Oni su 2-3 puta veći od mene, a uz to su nosili pancire. Jedan od njih nije ništa ni osetio, a drugog nisam ja povredila i nije pokrenuo tužbu protiv mene. Da li je to masovna pobuna i nasilje zbog kojih bi trebala da budem zatvorena šest godina?

Oh, zaboravila sam na kvas - samo boca vredi pet godina, a osam ciljanih gađanja računaju se kao još jednua godina. Sada bi trebali da mi kažu da ću barem znati cenu kvasa. I mogu li mi takođe reći - gde su moji masovni neredi počeli i završili se a gde je počelo nasilje nad policijom? I koja je razlika između te dve stvari? Nekako nisam uspela da razumem: kakve paljevine? Napadi? Uništavanje imovine? I gde sam ja u svemu tome? Šta sam ja lomila? Šta sam zapalila? Šta sam uništila? Sa kim sam organizovala zaveru? Čime je dokazano išta od toga? Ukratko - da li dobijam 4 godine zatvora po članu 212 (Krivičnog Zakonika Ruske Federacija, koji se odnosi na masovne nemire) samo zato što sam bila tamo? Znači, moje prisustvo na inače mirnom skupu ustvari je masovna pobuna u kojoj sam učestvovala? Nema ništa drugo osim toga!

Pogledajte ove ljude. Oni nisu ubice, lopovi ili prevaranti. Zatvoriti sve nas ne bi bilo samo nepravedno, nego i zlo.

Mnogo ljudi mi je sugerisalo da priznam krivicu, izvinim se, kažem ono što istražitelji žele da čuju, ali vi znate, ne smatram da je neophodno da se izvinim tim ljudima. U našoj zemlji je uobičajeno da su oni apsolutno nedodirljivi, iako postoje mnogi prijavljeni slučajevi da uzimaju rekete i štite narko dilere, prostituciju, silovanje. (reported cases of them running protection rackets for drug dealers, prostitution, rape.)  Skoro je bio jedan takav slučaj u Lipetsk regionu.

Sadržaj optižnice protiv svih nas nije samo smešan, nego je i absurdan i baziran samo na izjavama pripadnika OMON policije za razbijanje demonstracija. Šta dakle imamo ovde - ako neko ima epoletu on je a priori častan i svet? (honest and holy)
Časni sude/Vaša visosti, za osam meseci ovog suđenja dobili ste od odbrane dovoljno dokaza da smo svi nevini, tako da ako nas pošaljete u zatvor osakatićete živote i sudbine ni za šta!
Da li su vlasti spremne na tako nešto samo da bi pokazale da su nas kaznili?
Normalno je dati uslovnu kaznu funkcioneru, silovatelju ili policajcu za [ nerazumljivo ]: oni su nedodoriljivi, oni su jedni od vaših. Ali mi možemo da čamimo u zatvoru - uostalom, ko smo mi, mi čak nismo ni bogati. Ali iz nekog razloga sam sigurna da ću čak i u zatvoru biti mnogo slobodnija od većine njih, zato što mi je savest čista, a oni koji ostaju na slobodi, nastavljajući sa svojom takozvanom odbranom reda i slobode, živeće u večnom kavezu sa svojim saučesnicima.

Mogu da priznam svoje greške, i ako bi na osnovu istine i činjenica mogli da mi kažete i ubedite me da sam uradila nešto nelegalno, priznala bih to. Ali niko ništa nije nikad objasnio: postojale su samo gnusne laži i brutalnost. Silom mogu da guše, vuku, ... [ nerazumljivo ],  i to je sve meni učinjeno. Ali silom ili lažima ne možete ništa dokazati. I niko nije dokazao ikakvu moju krivicu. Sigurna sam da sam u pravu i nevina.

Želela bih da završim sa citatom iz “Čipolina” Đani Rodarija:
- Moj jadni oče! Zatvorili su te kao kriminalca, sa lopovima i banditima.
- O čemu ti pričaš, sine - prekinuo ga je otac. - Ima puno poštenih ljudi u zatvoru!
- Ali zašto su oni zatvoreni? Koje loše stvari su uradili?
- Baš ništa, sine. Zato su i zatvoreni. Princ Limun ne voli pristojne ljude.
- Znači, velika je čast biti u zatvoru? - pitao je.
- Tako ispada. Zatvori su građeni za one koji kradu i ubijaju, ali pod vlašću princa Limuna sve je naopako, lopovi i ubice su u njegovoj palati, a pošteni ljudi su u zatvoru. “

1 коментар:

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.