Free Pussy Riot!

недеља, 05. јануар 2014.

Još veći talas dolazi: intervju sa turskim revolucionarima

Još od svog osnivanja, naša grupa intenzivno prati političke i socijalne borbe u Turskoj, za koje smatramo da mogu imati važan značaj i za pokrete izvan regije. Zbog toga smo zadnjih godina razvili i dobre drugarske odnose s nekim političkim organizacijama u toj zemlji. Jedna od tih organizacija je SGDF, čije se ime ugrubo može prevesti kao Federacija socijalističkih omladinskih udruženja. Ova revolucionarna organizacija djeluje u većini turskih gradova kao i u kurdskim područjima na istoku Turske, koja se običnom nazivaju Sjeverni Kurdistan. S obzirom na prošlogodišnje događaje u toj regiji: prosvjede u parku Gezi i rat u Siriji, odlučili smo objaviti intervju s drugaricama i drugovima iz SGDF napravljen krajem prošle godine, kako bismo zainteresiranima pružili važne informacije iz prve ruke, odnosno sa barikada.

Bez borbe na ulicama nema napretka!

1) Molimo vas, predstavite svoju organizaciju. Kada je i zašto nastala? Koje su glavne aktivnosti?

Mi smo Federacija socijalističkih omladinskih udruženja (SGDF) i djelujemo u više gradova Turske i Sjevernog Kurdistana. Organizirali smo se u federaciju 2004. kako bismo ujedinili svoje borbe i udružili se protiv rastućeg potlačivanja u turskoj državi. Smatramo da je osnivanje ovakve federacije važan uspjeh revolucionarnog pokreta u Turskoj. Djelujemo uglavnom na fakultetima gdje sudjelujemo u borbi studenata, ali također sudjelujemo i u borbama u školama, radničkim kvartovima i na radnim mjestima.

Naš cilj je s jedne strane da branimo i širimo znanstveni socijalizam u širim masama mladih, da im približimo jedinu alternativu današnjem kapitalističkom sustavu i pokažemo važnost koju socijalizam ima za budućnost. S druge strane praktično interveniramo u mnogim važnim političkim borbama u zemlji pokušavajući mobilizirati mlade za različite teme kao što su kurdsko pitanje, demokratska prava i slobode, borba za oslobođenje žena, mnoge borbe i otpori radničke klase npr. protiv nesigurnih radnih uvjeta, smrti na radnom mjestu, za prava na sindikalno organiziranje, protiv outsourcinga i snižavanja plaća.

I borbe na sveučilištima su naravno važan dio našeg rada, a uključuju borbu za slobodno, znanstveno, demokratsko i neseksističko obrazovanje, pravo na obrazovanje na materinjem kurdskom jeziku, ali i borbu protiv upada fašista na sveučilišta i pitanje studentskog smještaja. Od nedavno je važna i borba protiv pokušaja vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) da zabrani studentima i studenticama da žive na istim mjestima, pokušavajući ih rodno segregirati. I antiimperijalistička borba protiv intervencija i okupacija na Bliskom istoku, za solidarnost s Palestinom i borbama mladih u drugim dijelovima svijeta također je važan dio našeg rada.

Ključno sredstvo našeg djelovanja su udruženja koja nisu samo prostori u kojima se nalazimo, organiziramo tribine ili kulturne aktivnosti, nego i mjesta na kojima organiziramo život drugačiji od kapitalističke rutine gajeći kolektivni pristup i solidarnost. U tom smislu dajemo puno važnosti našim godišnjim kampovima mladih koji nam ne omogućavaju samo da upoznajemo mnogo novih ljudi i ojačamo svoju borbu, već i da razvijemo primjere novog načina života i zajedničke borbe. Također, oni su dobra prilika da upoznajemo drugarice i drugove iz drugih zemalja kao što je Hrvatska, što nam je osobito zadovoljstvo.

Uz naše političke materijale kao što su leci, plakati, brošure, internet sajtovi i društveni mediji, koncentriramo se prije svega na praktične akcije jer znamo da bez borbe na ulicama ne možemo napredovati.

2) U lipnju 2013. veliki interes su izazvali prosvjedi u Istanbulu i drugdje u Turskoj. Postojale su različite interpretacije. Za neke, ovo je bio nastavak Occupyja i sličnih prosvjeda. Za druge, ovo je bio tipični turski prosvjed. Kako vi gledate na te događaje?

Lipanjski ustanak bio je veliko iznenađenje za nas kao i za cijeli revolucionarni pokret u Turskoj. Naravno, bili smo svjesni bijesa koji je nakupljen kroz godine u narodu. Još prije početka pokreta postalo je jasno kako su mirovni pregovori započeti između pokreta za kurdsko oslobođenje i turske države donekle smanjili šovinizam i time omogućili radnicima da postanu svjesniji svojih političkih, socijalnih i ekonomskih zahtjeva. Ali kao i mnogi drugi, i mi smo u prvom trenutku bili iznenađeni razmjerima pokreta.

Na neki način upravo u to vrijeme su bijes i pritisak zbog potlačivanja i represije u mnogim dijelovima društva dosegnuli kritičnu točku. Ali nitko nije očekivao ustanak ovakvog intenziteta. Naravno, ovo je vrijeme u kojem se ljudi iz cijelog svijeta odupiru imperijalističkim agresijama, eksploataciji i potlačivanju. Počevši s ustancima u arapskom svijetu, posvuda su se događali prosvjedi i pobune nacionalnih, religijskih i socijalnih pokreta koji su dakako utjecali i na nas u mnogo čemu. Treba reći kako su nam revolucije i pobune u ostatku svijeta, a osobitu u arapskim zemljama, dale nadu i signal za početak novog doba. Nakon godina rezignacije, beznađa i gubitka ideološke hegemonije, na više točaka nastali su pokreti sa novom atmosferom. Na primjer, brazilski prosvjedi izbili su istodobno sa našima i mogli smo vidjeti mnoge zajedničke akcije i izjave solidarnosti po cijelom svijetu. Ali naravno da svi ovi prosvjedi imaju svoje posebne karakteristike i značenja. Takozvani tipični prosvjed zapravo ne postoji. U Turskoj, nakon desetljeća razočaranja nakon vojnog udara 1980., široke mase su prvi puta nadvladale zid straha u ovolikom broju. Možemo reći kako je ovo početak nove svijesti u narodu, kod žena, mladih ljudi i u mnogim drugim dijelovima društva. Lipanjski ustanak dao nam je mnogo nade za razvoj borbe u Turskoj i za ujedinjenje te borbe sa borbom za nacionalna i demokratska prava kurdskog naroda koja traje već više od trideset godina.

3) Koja je bila uloga socijalističkog, a koja kurdskog pokreta u ovim prosvjedima?

Možemo reći kako socijalistički pokret nije bio dovoljno pripremljen da povede pobunu ovih razmjera i da joj pomogne da preraste u više od samo spontanog prosvjeda. Međutim, ovo je bilo vrlo važno iskustvo ne samo za mase da vide svoju snagu u jedinstvu, već i za revolucionarne i socijalističke organizacije da se susretnu sa doista širokim masama. Možemo ipak jasno reći kako bez revolucionarnih i socijalističkih organizacija kao što je naša okupacija trga Taksim i parka Gezi na početku pokreta ne bi bila moguća jer su upravo te organizacije imale potrebno iskustvo, političko razumijevanje i odlučnost da te okupacije izvedu i obrane.

Nacionalističke i šovinističke snage također su nastojale iskoristiti prosvjede za vlastite interese. Pokušavale su usmjeriti pokret samo protiv vladajućeg AKP, a ne i protiv režima i tako osnažiti svoju poziciju kao oporbene snage u aktualnom sukobu unutar buržoazije. Snažan utjecaj socijalističkog pokreta bio je ključan u borbi protiv ovih tendencija i na kraju ga je znatno ograničio.

Zbog ovih nacionalističkih tendencija kao i zbog procesa pregovora s vladom, kurdski pokret je na početku bio vrlo pasivan. Ipak, s vremenom su se sve više uključivali. Demokratski narodni kongres (HDK), široki savez socijalističkih, revolucionarnih i progresivnih snaga te kurdskog pokreta odigrao je važnu ulogu u jačanju jedinstva različitih pokreta i time dao realnu nadu i za period nakon gušenja otpora u Geziju.

4) Kako je pokret na kraju završio? Što je ostalo od njega?

Spontane pobune kao što je bila ona lipanjska naravno ne traju vječno i sasvim je prirodno da se ne nastavljaju s istom energijom vječno. Ipak, na neki način prosvjedni pokret nije nikada potpuno prekinut. Prosvjedi u parku Gezi završili su nakon brutalnih policijskih napada, ali i nakon lipnja postoje brojni drugi prosvjedi, borbe i novi pokreti. Postoje naznake novog, većeg vala koji tek dolazi. Tu su na primjer prosvjedi demokratskog pokreta alevija u Tuzlucayiru protiv pokušaja asimilacije ove vjerske manjine u kojima se traži legitimno pravo slobode vjerovanja. Proces za slobodu i demokraciju koji je započeo kurdski pokret dostiže kritičnu razinu. Represija mnogih dijelova društva se nastavlja kao i napadi na pokret, ali vidimo i jačanje organiziranog otpora i bijesa protiv te represije. Na primjer, postoje novi oblici organizacije, koji su nazvani forumima. Oni su izravna posljedica prosvjeda u Geziju i igraju važnu ulogu u nastavku prosvjeda. Nakon Gezija forumi su organizirani u više od 60 kvartova u Istanbulu kao i u drugim gradovima. Yogurtcu Parki Forum u Istanbulu je jedan od simbola nove demokratske svijesti i samoorganiziranja. Nakon brutalnih izbacivanja iz centara gradova kao što su trg Taksim u Istanbulu ili Kizilay u Ankari, pokret je nastavljen u radničkim kvartovima preko foruma.

Također, Gezi je postao simbol za narode Turske na više načina. U lipnju su mnogi ljudi prvi puta vidjeli policijsku državu i teror na djelu. Poginuli u lipanjskim prosvjedima također su dobili zasluženo poštovanje i postali simbol borbe, a pitanje ubijenih i ozlijeđenih postalo je važna tema u borbi. Svi zahtjevi za slobodom koje su istakli različiti dijelovi društva ostali su nezadovoljeni i vjerojatno neće trebati puno da se pokret opet rasplamsa. Sada se čini da su ulice oko Taksima mirne u usporedbi s lipnjem, ali svi znamo kako ovo zatišje pred oluju neće trajati dugo i da je Gezi bio samo početak.

Učiti od masa

5) Što su ljevica i socijalistički pokret naučili iz ove pobune? Hoće li ona utjecati na način na koji pokret djeluje?

Kao revolucionari ne bismo nikada trebali biti iznenađeni i trebali bismo očekivati bilo što, bilo gdje, bilo kad. Jedna stvar koju smo definitivno naučili je vjerovati u mase i tako zadobiti njihovo povjerenje. Neposredno pred policijski napad na Gezi, mnoge su progresivne snage željele napustiti trg i povući se. Nekoliko naših drugova je predložilo da o ovom pitanju donesemo zajedničku odluku u širokoj i otvorenoj diskusiji. To je bio i početak foruma koji su se nastavili i kasnije. Organizirane su plenumske diskusije na razini cijele komune u Geziju na kojima smo raspravljali o tome treba li napustiti osvojeno ili ostati i pružati otpor, a kasnije smo nastavili diskusije i analizirali posljedice.

Suprotno ranijim sastancima na kojima su samo politički predstavnici različitih progresivnih i reformističkih snaga raspravljali o ovom pitanju, velika većina je odlučila da ostanemo i nastavimo otpor koliko god je moguće! Vidjeli smo da je najbolje vjerovati u revolucionarni osjećaj masa. Naravno, još mnogo stvari smo naučili i mnoge još trebamo učiti iz lipanjskog ustanka i samo ako izvučemo ispravne zaključke možemo očekivati da će sljedeći ustanak koji sigurno dolazi krenuti drugim smjerom.

Treba reći kako su neki dijelovi ljevice i revolucionarnog pokreta prilično izolirani od masa i imaju arogantan pristup nastojeći samo podučavati, ali ne i učiti od masa. Gezi je bilo važno ogledalo za pokret; svi smo bili izloženi pravom kontaktu s masama. Intervenirati u pokret koji ujedinjuje toliko različite dijelove društva kao što su LGBT pokreti, sitnoburžujska omladina koja prosvjeduje protiv vjerskih intervencija vlade u svoj svakodnevni život zabranama konzumacije alkohola, propisivanjem odijevanja, zatim pokret za prava žena, demokratski alevijski pokret, mnoge ljude koji su se prvi put suočili s policijskim nasiljem, zelene aktiviste, navijače, siromašne i nezaposlene iz radničkih kvartova, radnike i mnoge druge, vrlo je ozbiljan izazov za ljevicu i revolucionarni pokret, ali istodobno otvara i mnoge prilike.

6) Kakva je situacija političkih zatvorenika s ovih prosvjeda? Je li represija oštetila socijalistički pokret?


sgdf06Država je itekako svjesna toga tko predstavlja stvarnu opasnost za nju, pa nije čudno da su najveću represiju nakon vrhunca prosvjednog pokreta doživjele revolucionarne i socijalističke snage. Organizacije koje su se istaknule u pokretu, koje mogu dati kontinuitet organizirajući ljude na koje je utjecao pokret i koje daju revolucionaran smjer ovom pokretu prve su na udaru. U međuvremenu su mnogi koji ne propadaju tim organizacijama oslobođeni, ali mnogi revolucionari su još u zatvorima.

Naravno, socijalističkom pokretu je teže nastaviti aktivnosti u istom intenzitetu s manje ljudi. Na primjer, čak 70 ljudi uhićeno je samo iz Socijalističke stranke potlačenih (ESP), a većina njih su vodeći kadrovi na razini pokrajina ili općina. Međutim, ovi napadi ne mogu trajno oštetiti pokret. Oni koji su u zatvorima intenzivno pišu članke za novine, a oni koji su vani puni su energije i revolucionarnog entuzijazma potaknutog ustankom. Navikli smo na napade i ni ova uhićenja ni drugi napadi ne mogu nas zaustaviti. Upravo suprotno, skupljamo svoje snage da organizirano snažniji pokret u budućnosti.

7) Koji je vaš stav o reformama koje obećaje Erdoğan? Što mislite o mirovnom procesu s kurdskim pokretom?


On zapravo čak ni ne obećaje puno! Ovaj takozvani demokratski paket ne ispunjava ni jedan zahtjev koji je iznijet za vrijeme taksimskih prosvjeda. Osim praznih fraza apsolutno se ništa ne nudi. Što se tiče dijaloga između turske buržoaske države i kurdskog oslobodilačkog pokreta ne može se zapravo govoriti o mirovnom procesu jer još nije dosegnuta ta razina i nije izgledno da će do nje uskoro doći.
Kada je proces pokrenut na Newrozu ove godine bili smo zabrinuti zbog rizika koji takav proces donosi kurdskom i revolucionarnom pokretu. No, vlada AKP-a je još jednom pokazala kako nema interesa za mir i bratstvo među narodima. Oni zapravo nastoje stvoriti iluziju procesa bez prihvaćanja osnovnih zahtjeva. Ali i kurdske organizacije su ovoga zapravo vrlo svjesne, jer riječ je o pokretu s više od trideset godina iskustva borbe u svim poljima, od oružane borbe do diplomacije. Turski režim bi volio stvoriti neki novi kontakt, novog partnera da zaobiđe PKK i Adbullaha Öcalana koji uživaju veliko povjerenje u narodu. Posjeta Mesuda Barzanija [premijera iračkog (južnog) Kurdistana] gradu Amedu [Diyarbakir] na poziv Erdoğana je izraz toga. Država pokušava stvoriti “svoje Kurde” koji bi se držali daleko od svake progresivne ili revolucionarne politike. Ovo također pokazuje i da režim polako odustaje od ranije priče o “procesu” s PKK i okreće se drugim rješenjima.

Naš je stav da se kurdsko pitanje, koje se ne može promatrali izolirano od situacije u cijeloj regiji, može riješiti samo na revolucionarnim osnovama svrgavanjem reakcionarnih režima u regiji i u uskom jedinstvu kurdskog naroda s drugim potlačenim narodima i radnicima drugih nacija u regiji.

Od Taksima do Rojave

8) Kako gledate na rat u Siriji?

Za početak treba naglasiti kako smo protiv bilo kakve imperijalističke intervencije i agresije u Siriji. Imperijalisti nas pokušavaju natjerati da biramo dvije opcije koje se nude kao alternative u regiji. S jedne strane reakcionarni režimi kao što je onaj Asadov, a s druge reakcionarne vjerske snage koje podržavaju druge imperijalističke snage. Mi ne mislimo da treba birati “manje zlo”, ne trebamo birati između dvije reakcionarne opcije!

Ono što trebamo je stvoriti vlastitu revolucionarnu frontu, u Siriji, Egiptu, Turskoj ili bilo gdje drugdje. Mnoge antiimperijalističke i lijeve organizacije brane Asada, mi međutim mislimo kako to nije nikakvo rješenje. Sirijski rat je neka vrsta rata na daljinu u kojem dvije imperijalističke strane – SAD, EU i neki njihovi saveznici kao Izrael, Turska, Katar i Saudijska Arabija s jedne i Rusija, Kina, Iran s druge strane – još uvijek izbjegavaju međusobni rat, ali je jasno kako su njihovi interesi u pozadini cijelog sukoba. U njemu ne postoji progresivna strana, to je međuimperijalistički sukob u kojem ni jedna od strana ne zastupa interese naroda regije, već suprotno, upravo je imperijalizam uzrok problema i patnje naroda Bliskog istoka.

Iz istog razloga u potpunosti podržavamo Stranku demokratskog jedinstva (PYD) u Rojavi [Zapadni Kurdistan], koja se ne bori samo za pravo kurdskog naroda na samoopredjeljenje, nego pokušava stvoriti i demokratsku alternativu za druge narode u Siriji. Pokret u Rojavi ne surađuje ni s jednom od imperijalističkih strane nego ima svoj put na strani potlačenih i zato služi kao jedina prava alternativa.

9) Što se zapravo sada događa u Zapadnom Kurdistanu i kako socijalisti u drugim zemljama mogu pomoći?

U Zapadnom Kurdistanu, koji se na kurdskom zove Rojava, događa se revolucija! Ovo naravno nije socijalistička revolucija, ali jest nacionalna i demokratska revolucija koja dovodi u pitanje cijelu imperijalističku podjelu Bliskog istoka koja traje već sto godina. Borba za novi politički status Kurdistana podijeljenog u četiri dijela ne dovodi u pitanje samo politički raspored Bliskog istoka, nego i postojanje pojedinih reakcionarnih država kao što je Turska koja je utemeljena na osnovama ovih podjela.

U Rojavi je kurdski narod ustao u obranu svojih prava i sloboda unatoč svim poteškoćama, napadima sa svih strana, embarga i brutalnog nasilja kriminalnih bandi kao što je Al Nusra front ili ISIS [dvije islamističke vojne grupacije povezane s Al Kaidom]. Oslobođeni teritorij raste selo po selo u žestokoj borbi. Žene igraju osobito važnu ulogu u pokretu i to u prvim redovima, kako na fronti u oružanoj obrani revolucije, tako i u izgradnji novog života u Rojavi.
Za nas kao organizaciju koja djeluje i u Turskoj i u Sjevernom Kurdistanu, borba za revoluciju u Rojavi nije pitanje međunarodne solidarnosti. Ne smatramo Rojavu nekom dalekom zemljom već organskim dijelom naše borbe za slobodu. Naš je zadatak braniti Rojavu i razviti ovaj proces jednako kao što je naš zadatak bio i stati u prve redove za vrijeme ustanka u Geziju. Moramo izgraditi mostove između Taksima i Rojave, moramo ujediniti snage i lekcije iz ova dva važna procesa.

Smatramo da je pitanje Rojave danas važno za revolucionare i socijaliste u cijelom svijetu. Ovu situaciju možda možemo usporediti sa Španjolskim građanskim ratom. U to vrijeme, komunisti iz više od pedeset zemalja u svijetu došli su u Španjolsku kako bi se borili u Internacionalnim brigadama. Trebamo isti duh solidarnosti i danas u Rojavi. Postoji mnogo stvari koje socijalisti iz drugih zemalja mogu učiniti. Za početak, informacije o događajima su vrlo važne jer mediji gotovo u potpunosti ignoriraju situaciju i mnogi čak ni ne znaju što se događa. Zato je širenje informacija jako važan oblik podrške. Potpora se može dati i pozivanjem predstavnika iz regije da govore o situaciji, prevođenjem na lokalne jezike, pisanjem i objavljivanjem na što je više mjesta moguće. Osim toga, kampanja solidarnosti može uključivati i lijekove, odjeću i donacije. I delegacije u dužem ili kraćem posjetu solidarnosti Rojavi mogu biti oblik potpore borbi za slobodu i izgradnju novog života u područjima kao što su zdravlje, obrazovanje, opskrba vodom i strujom, izgradnjom cesta i kuća ili obranom legitimne borbe.

Ali unatoč hitnoj potrebi potpore Rojavi, mislimo da zapravo međunarodni revolucionarni pokret još više treba Rojavu! Rojava nije neka priča iz povijesti nego sadašnjost s nesigurnom budućnošću – to je revolucija koja se događa sada. Rojava služi kao dokaz aktualnosti revolucije u današnjem svijetu, ona je poziv na slamanje okova kapitalističke tiranije i pojačavanje svakodnevne borbe, te izvor nade i energije koja može pomoći međunarodnom revolucionarnom pokretu da prevlada svoje raspršeno i pasivno stanje. Rojava je prilika da opet oživimo žar revolucionarne borbe i međunarodne solidarnosti i duh Internacionalnih brigada.
preuzeto sa: crvena-akcija.org

Нема коментара:

Постави коментар